Selen,Selenium 200 mcg, 60 kapsula,21 Century USA

Selen je mikronutrijent kojeg je 1817. godine otkrio slavni švedski kemičar i liječnik Jöns Jacob Berzelius u mulju olovnih komora korištenih za proizvodnju sumporne kiseline. Berzelius je prvi otkrio i cerij, silicij i torij, a čini se da je upravo on skovao riječ „protein“ koja ima grčke korijene, a znači „prvi“ ili „od primarnog značaja“ – da bi istaknuo vitalnu ulogu proteina u zdravlju čovjeka. Berzelius je selenu nadjenuo ime promatrajući jednu zapanjujuću analogiju. Godine 1782.  Franz Joseph Müller von Reichstein otkrio je telurij koji je kasnije izučavao Martin Heinrich Klaproth i 1798. godine dao mu ime prema latinskoj riječi tellus ili zemlja. Razmišljajući  o sličnosti između ta dva elementa, Berzelius je zaključio da ako je telurij zemlja, onda je selen mjesec. Naime, kada se selen nakon taljenja brzo ohladi, oslobađa sjaj sličan sjaju mjeseca! Gotovo je nevjerojatno da je selen pronađen i u mjesečevoj prašini koju su astronauti donijeli 1969. s misije Apollo. Međutim, esencijalnost selena spoznala se tek prije 40 godina. Tijekom posljednja dva desetljeća, objavljeni su brojni znanstveni radovi koji kontinuirano upućuju na presudnu ulogu selena u održanju imunološko-endokrinološke, metaboličke i stanične homeostaze. Posebno se ističe važnost selena kod autoimunih bolesti štitnjače te kod upalnih bolesti, reproduktivnog zdravlja i kod kritično bolesnih pacijenata u jedinicama intenzivnog liječenja.

Selenometionin – superioran oblik selena

Iako je potreba za esencijalnim elementom selenom prepoznata i kod ljudi i kod životinja, još uvijek nije dovoljno naglašeno koji je najbolji oblik selena za primjenu putem dodataka prehrani.

Smatra se da bi idealna nadomjesna terapija selena trebala biti u onom obliku u kojem se prirodno pojavljuje u hrani. Budući da je L-izomerselenometionin glavni prirodni izvor selena, upravo se tom obliku daje prednost u dodacima prehrani – bilo kao izolirana komponenta L-selenometionin, bilo u kompleksu s kvascem.

Primjena organskih spojeva selena smatra se sigurnijom od anorganskih oblika. Peroralno unesen selenometionin metabolizira se izravno do aktivnih oblika selena, ili se pohranjuje u obliku metionina u tjelesnim proteinima. Metabolizam selenometionina usko je vezan uz metabolizam proteina. Kada je prehrambeni unos selena kontinuirano adekvatan, razina selena u tkivima se povećava do postizanja stabilnog stanja, te se tako prevenira nakupljanje do toksičnih razina. Doziranje selena treba biti u skladu s njegovim učincima koji se opisuju tzv. U-krivuljom, što znači da se najviše blagodati postiže kod osoba s evidentiranim deficitom selena. Međutim, u prekomjernim količinama (više od 400 mcg na dan) može biti toksičan. Selen se ugrađuje u više proteina u tijelu, koje nazivamo selenoproteinima (npr. glutation-peroksidaza i razni selenoproteini) koji imaju brojne funkcije u organizmu, poglavito antioksidacijske i protuupalne. Ukupna količina selena u organizmu značajno se razlikuje ovisno o populaciji koja se istražuje, o načinu prehrane, geografskom položaju, a unos je u značajnoj korelaciji sa sastavom tla. Primjerice, iako je prehrambeni unos selena donedavno bio nizak na Novom Zelandu, uvoz pšenice s visokim udjelom selena iz Australije osamdesetih godina 20. stoljeća, osigurao je povećanje koncentracije selena u kruhu i proizvodima od žitarica za dva do četiri puta. Unos selena još uvijek je nizak u istočnoj Europi te u nekim dijelovima Kine, posebice u usporedbi s SAD i Kanadom gdje je taj unos značajno viši. Glavni izvori selena u hrani su meso i mesne prerađevine (31%), riba i školjke (20%), tjestenina i riža (12%), kruh i žitarice (11 %), a apsolutno najveći sadržaj selena pronađen je u brazilskim oraščićima (1 mg/kg). Prosječan dnevni unos selena u Europi je 40 mcg/dan, a u SAD-u iznosi 93 mcg/dan. Preporučen dnevni unos selena iznosi 55 mcg.

Brojna područja kliničke primjene selena

Dodatak selena može biti koristan za osobe na terapiji levotiroksinom, osobito ako je unos selena hranom nizak, te kod blažih oblika Hashimotovog tireoiditisa. Serumske koncentracije selena snižavaju se kod upalnih bolesti, a stupanj deficita ovisi o težini i trajanju upalnog zbivanja. I u tim situacijama je primjena selena korisna i racionalna. Također, djelovanje selena na aktivnost T-stanica i na citotoksičnost stanica prirodnih ubojica (NK-stanica) čini ga učinkovitim i kod virusnih bolesti. Postoje dokazi o povezanosti niskih vrijednosti selena i dijabetesa. Točnije, u istraživanju koje je prije nekoliko godina objavio časopis Diabetes Care pokazalo se da osobama čija prehrana ima visoki udio selena prijeti prosječno 24% manji rizik za razvoj dijabetesa tipa 2. Ti rezultati dobiveni su praćenjem 7.000 ispitanika tijekom gotovo 30 godina.

Niske vrijednosti selena vezuju se i uz veći rizik od različitih malignih bolesti, posebice kolorektuma i mjehura. Primjerice, prije nekoliko godina u časopisu International Journal of Cancer, objavljena je europska studija koja je pokazala da je bolji status selena u organizmu povezan s nižim rizikom od karcinoma kolorektuma.

U istraživanju su korišteni uzorci krvi prikupljeni u velikom europskom ispitivanju povezanosti karcinoma i prehrane – EPIC. Razine selena i selenoproteina P, odnosno status selena, određen je kod više od 520.000 ispitanika te je ispitana njegova povezanost s pojavnosti karcinoma kolorektuma. Rezultati su pokazali da je viši status selena značajno povezan s nižim rizikom od karcinoma kolorektuma, a primijećeno je da je navedena veza izraženija kod žena. Prosječna razina selena u krvi ispitanika bila je oko 80 μg/L što je mnogo niže od prosječnih 110-170 μg/L, koliko pokazuju istraživanja iz SAD-a i Kanade. Međutim, te razlike ne čude budući da je europsko tlo, pa tako i hrana koja se na njemu uzgaja, uglavnom siromašno selenom. Status selena veže se i uz mortalitet osoba starije dobi, a to je potvrdilo devetogodišnje istraživanje EVA kojim je obuhvaćeno oko 1.400 muškaraca i žena, rođenih u razdoblju između 1922. i 1932. godine (tijekom tih 9 godina, 101 ispitanik je umro). Rezultati EVA studije pokazali su povezanost niske razine selena i mortaliteta, a detaljnija analiza uzroka smrtnosti uputila je na povezanost niske razine selena i smrti zbog karcinoma. Preuranjeno je selen nazvati nutrijentom koji garantira dugovječnost, ali rezultati tog istraživanja u skladu su s rezultatima većih, intervencijskih i nasumičnih studija koje su pokazale da taj esencijalni element ima važnu ulogu u očuvanju zdravlja starije populacije. Osim utjecaja na mortalitet zbog karcinoma, dobar status selena može zaštititi osobe starije dobi i od slabljenja mišića te od kognitivnog slabljenja, što je pokazano različitim studijama. Dobro je poznata i uloga selena u očuvanju reproduktivnog zdravlja muškarca, a u novije vrijeme pokazana je i važnost selena u očuvanju reproduktivnog zdravlja žena. U jednom istraživanju ispitani su uloga i mjesto nakupljanja selena i specifičnog selenoproteina u jajnicima. Selenoproteini su posebna skupina proteina koji sadrže selen u svojoj strukturi, a za zdravlje jajnika bitnim se pokazao selenoprotein GPX1. U istraživanju je primijećeno da je razina selena i selenoproteina povećana u velikim, zdravim folikulima jajnika. Stoga se smatra da selen igra ključnu ulogu antioksidansa tijekom završnih stadija razvitka folikula, osiguravajući tako zdravu okolinu za jajnu stanicu. Također, razina GPX1 pokazala se značajno višom u jajnim stanicama koje su dovele do trudnoće.

Primjena selenometionina kod autoimune bolesti štitnjače

Štitnu žlijezdu karakterizira visoka tkivna koncentracija selena (0,2–2 mcg/g) i selenoproteina, bitnih za rad imunološkog sustava. Štoviše, niti jedan organ u tijelu ne sadrži toliko visoku koncentraciju selena po gramu tkiva. Čak i u situaciji restrikcije unosa selena, štitnjača nastoji zadržati visoke vrijednosti selena. Hashimotov tireoiditis je kronična bolest koja obično dovodi do hipotireoze te je  praćena smanjenjem kvalitete  života. Kod većine bolesnika bilježe se povećane vrijednosti  anti-TPO antitijela, a prisutnost tih antitijela oštećuje štitnu žlijezdu.

Tijekom proteklih godina provedeno je više intervencijskih studija u Europi (Njemačka, Grčka, Turska). U njima je kod autoimunog tireoiditisa, kao suportivna terapija, korišten selenometionin u dozama od 80–200 mcg u trajanju od 3-12 mjeseci, a zabilježeno je sniženje anti-TPO antitijela od 21-62%. Jedno od tih istraživanja provedeno je na trudnicama, a osim utjecaja na anti-TPO antitijela, pokazalo je i manju stopu spontanih prekid trudnoćea u skupini koja je imala poželjnije serumske vrijednosti selena. U našem susjedstvu, u Bosni i Hercegovini, pod vodstvom dr. Amele Tuco, nedavno je provedeno istraživanje utjecaja selena kao primarne terapije u  liječenju Hashimotove bolesti kod pacijentica koje nisu bile motivirane za terapiju tiroksinom. Istraživanje je obuhvatilo 50 ispitanica s Hashimoto tireoiditisom,  prosječne starosne dobi 40+/-5,3  godina, koje su bile eutiroidne  (n=20)  ili su  imale supkliničku hipotireozu  (n=30).  Bitan čimbenik uključivanja pacijentica bila je koncentracija  antitijela na tiroidnu peroksidazu ≥100 IU/mL, a pacijentice nisu uzimale nikakve lijekove ni dodatke prehrani sa selenom. Kod ispitanica, koje su uključene u istraživanje napravljen je ultrazvuk štitne žlijezde, te su mjereni TSH, FT3, FT4, anti-TPO i anti-Tg, prije i nakon 3-mjesečne terapije sa 100 mcg selena (Solgar Selen 100 mcg). Nakon 3 mjeseca  terapije selenom kao primarnom terapijom, došlo je do značajnog sniženja antitijela kod 74% ispitanica, dok kod 26% ispitanica nije bilo promjena razine antitijela, ili je došlo do njihovog blagog porasta. Značajnije sniženje antitijela dogodilo se kod ispitanica koje su imale supkliničku hipotireozu u odnosu na eutireoidne ispitanice (-21,5% v.s. 5,6%) p<0,05. U skupini ispitanica sa supkliničkom hipotireozom došlo je i do značajnog smanjenja TSH (7,55+/-1,79 v.s. 3,48+/-1,52 mIU/l) p<0,05. U zaključku istraživanja navodi se da kod ispitanica s Hashimoto tireoiditisom, selen, ordiniran kao primarna terapija utječe na značajno sniženje antitijela, te na sniženje TSH kod ispitanica s Hashimoto tireoiditisom koje su bile supklinički hipotireoidne.